Iv

Gledalo ga je dok je išao taman kroz snijeg. Crni vozovi stajali su u bijelini i goreli. Hodao je čvrstim korakom i brzo ušao u voz, ne sluteći da ga je to isto lane, za koje je znao da će izaći u prelijepu srnu, posmatralo. Gledalo ga je kroz gomilu nogu ustukujući i vidjevši da je nestao u toplini crnog voza, tužno sa gorećom uspomenom u sebi vratilo se kući.
Kući nije bilo nikoga.
Kroz tamu, uz jednu svjetiljku goreći ljubavlju dvoje ljubavnika, koji su bježeći od kiše, se sklonili pod strehu gledalo je pahuljicu kako se topi u oknu baš kao da je na njegovom tijelu. Još se je uvijek sjećalo prvog susreta i njegovog crnog pogleda.
Markantnog izgleda.
'Iv' reklo je to dok mu je nježno stezao ruku.

Od tada počinje njihova priča, dugi pogledi i smijanje i zanos.

Misli o tome da oni nikada neće biti zajedno, visilo je i sada kao i tada iznad njegovog tijela kao oštrice noža. Drhtalo je. 'Oni nikada neće biti zajedno jer ono je lane, zar ne?'

' Otišao je i nikada se neće vratiti, znam.'

Ta mala zrnca prošlosti nas uvijek drže u životu.